Od svojih najranijih početaka čovjek kao racionalno biće manje ili više sustavno promatra i promišlja svijet oko sebe. O svemu što vidi, čuje ili dotakne, čovjek ima potrebu promisliti, sve što se dogodi čovjek želi shvatiti. Uz to što je misaono biće, kažu za čovjeka da je i društveno biće. Kad shvati što se oko njega zbiva, ili kad mu pri tome treba pomoć, obratit će se nekom drugom pripadniku svoje zajednice kako bi s njim podijelio svoje otkriće ili nedoumicu. Kako drevni čovjek nije mogao dokučiti stvarne uzroke života i smrti, izmjene godišnjih doba, dana i noći, vremenskih prilika i gomile drugih stvari koji su suvremenom čovjeku ( većinom ) poznati, on je te uzroke pripisao višim, najčešće personificiranim silama. Razlog takve personifikacije vjerojatno leži najvećim dijelom u opravdanom strahu koji je snaga prirode budila u čovjeku, no taj je isti čovjek oduvijek imao potrebu nekome se obratiti kad zakažu svi »ovozemaljski« prijatelji, tražiti stvari koje ne može postići običan smrtnik ili pak vjerovati da je zaštićen silom koja je jača od svakog živog čovjeka. Naravno, iako se u raznim mitologijama mogu pronaći prilično slična vjerovanja o postanku svijeta, prvih ljudi i životinja i sl., ovisilo je o podneblju i načinu života pojedinog naroda čemu će se pridati najveća važnost i kako će mitologija biti ustrojena, tj. kakve će funkcije biti raspodijeljene među bogovima. Tako su Grci za grmljavinu i nevrijeme »okrivili« Zeusa, Egipćani su plavljenje Nila pripisivali Ozirisu, a Maye štovali boga kiše Čaka.
Da bi razumio skandinavsku mitologiju, čovjek dakle mora pokušati stvoriti si barem približnu sliku života skandinavskog čovjeka prije više od tisuću godina. Na sjevernim i zapadnim obalama onoga što je danas Norveška ljudi su živjeli još prije završetka ledenog doba, prije otprilike 10 000 godina. Tada je većina regije bila prekrivena debelim slojem leda, koji se počeo topiti tek oko 2000 godina pr. n. e. te su područje počela naseljavati germanska plemena. Kao što je već navedeno, mala neujedinjena plemena na čelu s plemenskim starješinama ili kraljevima živjela su loveći i obrađujući zemlju, neprestano se boreći s hladnoćom i tamom noći koja je u nekim dijelovima trajala i po šest mjeseci. Granica između života i smrti bila je vrlo mala i često prelažena.
Taj je antagonizam prirode spram sjevernogermanskih naseljenika imao veliku ulogu u stvaranju njihovih mitova, ali i u stvaranju najomraženijih ratnika 9. i 10. stoljeća u Europi – Vikinga. Njihova su osvajanja krenula iz Danske, južne Norveške i južne Švedske oko 800. godine i trajala su gotovo 300 godina. U tim su pohodima vikinški ratnici napali i osvojili Britaniju, Baltičke države, sjevernu Francusku ( Normandiju ) i Irsku. Iako se vjerojatno mitologija rađala već i puno prije ovih događaja, sigurno je i ratnička povijest ovog naroda imala u njezinom konačnom obliku velik udio, što je vidljivo iz činjenice da je Odin, vrhovni bog i otac svih bogova istovremeno i otac palih u ratu, bog rata.
Ako, dakle prihvatimo činjenicu da je nordijska mitologija i narodna predaja nastala iz bespoštedne borbe ovih naroda sa snijegom, ledom i uzburkanim morem u zemljama sjevera, te neprestanim okršajima na kopnu i moru, lako ćemo shvatiti zašto su njihove priče tako mračne i hladne, nerijetko vrlo nasilne i gotovo uvijek prožete strahom od srdžbe prevrtljivih i nepredvidivih bogova.
Da bi razumio skandinavsku mitologiju, čovjek dakle mora pokušati stvoriti si barem približnu sliku života skandinavskog čovjeka prije više od tisuću godina. Na sjevernim i zapadnim obalama onoga što je danas Norveška ljudi su živjeli još prije završetka ledenog doba, prije otprilike 10 000 godina. Tada je većina regije bila prekrivena debelim slojem leda, koji se počeo topiti tek oko 2000 godina pr. n. e. te su područje počela naseljavati germanska plemena. Kao što je već navedeno, mala neujedinjena plemena na čelu s plemenskim starješinama ili kraljevima živjela su loveći i obrađujući zemlju, neprestano se boreći s hladnoćom i tamom noći koja je u nekim dijelovima trajala i po šest mjeseci. Granica između života i smrti bila je vrlo mala i često prelažena.
Taj je antagonizam prirode spram sjevernogermanskih naseljenika imao veliku ulogu u stvaranju njihovih mitova, ali i u stvaranju najomraženijih ratnika 9. i 10. stoljeća u Europi – Vikinga. Njihova su osvajanja krenula iz Danske, južne Norveške i južne Švedske oko 800. godine i trajala su gotovo 300 godina. U tim su pohodima vikinški ratnici napali i osvojili Britaniju, Baltičke države, sjevernu Francusku ( Normandiju ) i Irsku. Iako se vjerojatno mitologija rađala već i puno prije ovih događaja, sigurno je i ratnička povijest ovog naroda imala u njezinom konačnom obliku velik udio, što je vidljivo iz činjenice da je Odin, vrhovni bog i otac svih bogova istovremeno i otac palih u ratu, bog rata.
Ako, dakle prihvatimo činjenicu da je nordijska mitologija i narodna predaja nastala iz bespoštedne borbe ovih naroda sa snijegom, ledom i uzburkanim morem u zemljama sjevera, te neprestanim okršajima na kopnu i moru, lako ćemo shvatiti zašto su njihove priče tako mračne i hladne, nerijetko vrlo nasilne i gotovo uvijek prožete strahom od srdžbe prevrtljivih i nepredvidivih bogova.